Danas su me konačno i treći put zamijenili za Francuza; dok sam kupovao kruh, prodavač, momak od kojih 20-ak godina, imena Uglmez Šimšik ili nešto tomu jako slično, mi zatraži na nemuštom francuskom euro i šezdeset. Zamolio sam ga da ponovi, a on, pomalo razočarano upita: "Pa zar nisi Francuz?"
Jebiga, care, nisam.

Sve je počelo kojih desetak dana ranije kad sam otišao firminom doktoru jer sam imao višednevnu grlobolju, pa sam se zaželio kakvih medicinskih preparata da mi ublaže moje tegobe. I doktor, me, potpuno neočekivano upita:
"Vi ste Francuz?"
"Otkud ti sad to, jebo te patak, kakav Francuz", pomislim.
Međutim, brzo se iskupio, jer kad me je upitao ime i prezime da ga upiše u svoj registar boležljivih i kad sam mu dodao svoju službenu iskaznicu, da ne bi morao više puta ponavljati svoje ime i prezime koje vjerojatno ne uđe iz prve u uho prosječnom Nijemcu, samo ju je pogledao i zaključio:
"Aha, vi ste, dakle, iz Hrvatske!"
Ima čovjek oko, ipak je on velikih škola izučio da bi hećimom postao.

I prijeđem ja preko toga i prepričavam kao zabavnu anegdotu kako me zamijeniše za Francuza, sve do danas, kad sam išao u kadrovsku službu u firmu da se raspitam koju proceduru moram obaviti po završetku svog boravka u Njemačkoj. Konkretno, zanimalo me kako i kada ću dobiti plaću za ovaj mjesec, s obzirom da se vraćam u Italiju već idući tjedan. Odgovor je glasio:
"Znači, vi nam date broj vašeg Francuskog računa, pa kad se vratite u Francusku..."
Tu sam ga prekinuo, i pomalo uvrijeđeno upitao: "Francusku? Zašto Francusku?", dok sam u sebi mislio: "E jebala vas više Francuska!" 

Pa kako je do toga došlo? Jednom rječju - globalizacija: engleski sam naučio u Bosni, talijanski u Hrvatskoj, njemački u Italiji a kako stoje stvari malo fali pa da progovorim francuski i to u - Njemačkoj. Međutim, problem je u tome što i njemački govorim uglavnom sa svojim kolegama Francuzima (Airbus je, najvećim dijelom, njemačko-francuska firma), jer se s Nijemcima ne družim van radnog vremena - odu kućama familiji, pa su jedini preostali kandidati za socijalizaciju upravo Francuzi.

I tako ja ljudujem sa Francuzima, izađemo na piće, pogledamo kakvu utakmicu, odemo vikendom na kakav izlet dok nas jednom nije pozvala jedna Engleskinja  na večeru i izrijekom rekla da svatko treba donijeto ponešto, pa da ćemo od svega pomalo meziti za večeru. Ja, naivan, donio bocu finog crvenog vina, misleć kako će domaćica već smisliti šta ćemo za glavno jelo, međutim - pušing rođo! Dobili smo kikiriki, semenke - sport za zube! I za kraj nekakav užasan engleski desert u vidu nejestive želatine.

I zato sam fino odlučio pozvati svoje francuske prijatelje kod sebe ne večeru, pripremivši ono što znam, a što je ujedno i najjednostavnije - paštu sa šugom od paradajza. Da sam znao da će mi se tako obiti o glavu što previše vremena provodim s Francuzima, samo bi im šutke sendviče podijelio i u najboljem slučaju, engleski ili još bolje, hrvatski, govorio, pa nek se snalaze!

Eto, sad moja mama kad priča sa susjedama može ponosno reći: Mali mi zna kompjutera, engleski i priča njemački sa francuskim naglaskom!

Piše se po novinama kako je današnja visokoobrazovana mladež u velikom broju skoro pa nepismena. Dobro, hajde, razumijem još nekako kakvu tehničku struku gdje im je sva literatura na engleskom, ali pobogu, prvostupnici s diplomama filozofskog fakulteta, e to stvarno ne ide.

Provevši u Zagrebu dovoljan broj godina okružen budućim akademskim građanima, osjećam se dovoljno kompetentnim da mogu konstatirati kako je velika većina studentarije svoje slobodno vrijeme provodila slušajući hitove "drum, accordeon and bass" muzike, odnosno, koristeći se nešto manje politički korektnim imenom, turbo-folka. I šta će jadni ljudi - em što ih maltretiraju s kolokvijima, vježbama i ispitima, pa da se još i u svoje slobodno vrijeme kulturno izdižu, izučavajući blaga hrvatskog nam jezika? Molim lijepo!

Problem je, naravno, kako gradivo učiniti atraktivnim za ciljnu skupinu i izabrati medij koji će poruku najučinkovitije odaslati - potrebno je samo pronaći sinergiju između ova dva naočigled nespojiva svijeta. Evo rješenja! Cajke-gramatika!

Najbolje je ilustrirati na konkretnom primjeru - deklinirajmo imenicu kafana u jednini:

N Toma Zdravković - Kafana je moja sudbina
G Željko Bebek - Sinoć sam pola kafane popio
D Rade Tešić - Kafani sam dušu dao
A Hakala - Kafandžija otvori kafanu
V Haris Džinović - I tebe sam sit kafano
L Meho Puzić - Zašto pjevam u kafani
I Zlata Avdić - Živi sa kafanom

Međutim, popis pjesama ne staje ovdje, pogledajmo samo kratki pregled ostalih mogućih kandidata koji bi mogli, danas-sutra, osvanuti u sveučilišnim udžbenicima:

Haris Džinović - Opet sam ti u kafani
Meho Puzić - Zašto pjevam u kafani
Žika Antić - Šta ću noćas u kafani
Sakib "Šako" Polumenta - Lažu pesme i kafane
Đani - I opet u kafani
Predrag Živković Tozovac - Jedna žena u kafani
Indira Radić - Šta će žena sama u kafani
Kemal Malovčić - Sedim u kafani
Marko Bulat - Eno dole u kafani
Ranko Stojanić - Svake noći u kafani
Šaban Šaulić - U kafani ja usamljen
Seka Aleksić - U kafani punoj dima
Željko Samardžić - Šta se peva u kafani

Nema šta nema u ovu Njemačku! Evo, baš sam sinoć na Reeperbahnu vidio nekakvog čiču s ogromnim pokrivalom za glavu u obliku krigle piva, s natpisom "Prost", odnosno "živjeli", kako tetura ulicom. Kao da to nije dosta, upoznao sam jednog Francuza u svojim kasnim dvadesetima, koji izgleda kao pljunuti Begbie iz "Trainspottinga". Ovakve brkove ne nosiš - s njima se treba znati nositi! Šta sam još vidio sinoć? Pankere, buregdžinice, nacionalne i vjerske manjine, tipa kako zavija poput kojota na autobusnoj stanici i - ogromne plakate s reklamama za cigarete!

Od svega navedenog, moram priznati da su me cigare najviše pogodile. Pa gdje ćete, moji Nijemci, bog vas u šumu okreno, cigare reklamirati! Kad su kod nas zabranili, kako pušenje na javnim mjestima, tako i reklamiranje duhanskih proizvoda, sve su opravdavali s "Tako vam je u Europi, provincijalci moji!" ili "Hoćeš ti da zbog tvojih cigara ne uđemo u Europu, pa da onda ti poslije objašnjavaš narodu da smo ekonomski zaostali zbog tebe".

E, pa izgleda da u Europi nije baš tako. Ne samo da u Njemačkoj najnormalnije možeš naći pušačku kafanu, nego te još uz to odsvakuda obavještavaju da je cigara ta i ta "punog okusa" i da ćeš uz nju više "uživati u životu" i slične gluposti. Kažu da potpuna zabrana pušenja nije prošla zbog nekavih neustavnosti i stavljanja ugostitelja u nepovlaštene položaje i tome slično, ali iskreno ne vjerujem da se radi o diranju u slobodu pojednica već o dobrom starom biznisu. Porezi na cigarete su toliko visoki da je vjerojatno nakon računice "prihod od industrije minus gubici od oboljelih od bolesti dišnih puteva" zaključeno da se dosadašnja praksa isplati, uz pokoju kampanju "nemojte da ste pušili, djeco!"

Ipak, razlika postoji. Dok Nijemci poštuju zabrane i pravo pojedinca na izbor kafane, kod nas takva razina uljuđenosti ipak ne postoji. Koliko sam puta sjeo u kafić s eksplicitno naznačenim natpisom "prostor za nepušače" i vidio konobara kako gostima donosi pepeljaru uz komentar "ma šta te briga, samo puši". A eventualni protesti nepušača se tretiraju kao "ajde, šta hoćeš, ko da ti smeta ovo malo dima, u mojoj blizini nije još niko od dima umro". Ovo jako podsjeća na dobro uhodanu praksu naših ugostitelja: "Evo vaše jelo!" - "Ali ja sam naručio bez češnjaka i paradajza, pa rekao sam vam da sam alergičan" -"Ajde, šta zanovijetaš, šta će ti biti od malo češnjaka".

Kako odgovoriti na: "Ali ja ne mogu bez cigare popiti kavu ili piće"? Pa recimo: "Znam da se je navika teško odreći, ali ipak, misli malo na ljude oko sebe kojima bi mogao smetati neugodan miris dima i nedostatak kisika". -"Ajde, šta se imaju oni buniti, evo, pušem na stranu tako da dim ne ide prema njima" ili "koliko nam je zrak zagađen, više se dima nadišeš dok hodaš centrom grada". I to je razlog da se trebamo nastaviti utapati u dimu i s ostalih strana?

Svakodnevna hamburška rutina poso-kuća (a vikendom i birtija) je usko povezana s javnim prijevozom, kojeg nikako ne mogu dovoljno nahvaliti zbog svoje brzine i učinkovitosti. Stanica Altona, čekam autobus, u ušima svira ajpod, a kakav neugodni vjetar kombiniran sa ledenom kišom šamara sve redom. "Gore nego kad duva košava", dijagnozirali bi istočni susjedi. Zaokupljen svojim milsima i zvučno izoliran od vanjskog svijeta guram glavu među ramena ne bi li se dodatno ugrijao na ovakvom šugavom vremenu. Posmatram slučajne prolaznike kako trče prema svojim autobusima i ne mogu se oteti dojmu da sam sličnu scenu već vidio mnogo puta ranije. Krezave babe zamotane u mahrame s teškim cekerima trče najbolje što mogu, a svoju krezavost i potvrđuju glupavim izrazom lica kakvog vjerojatno i ja sam slažem u sličnoj situaciji hvatanja autobusa. Kakav sredovječni gospodin uzima posljednji dim dopola popušene cigarete časak prije zatvaranja vrata, a zvučnu izolaciju ajpoda probijaju samo nerazumljivi zvukovi ćeretanja zamotanih baba.

Sjedam unutra i osjetim čudnu kombinaciju mirisa koja me u djeliću sekunde odnosi u trolejbus na liniji Otoka-Drvenija - spoj mirisa cigareta, smočene obuće i tko zna kad zadnji put očišćenih sjedalica, i tada mi postaje jasno da je prethodni deja vu zapravo povezan sa Sarajevom, bit će tramvajskom stanicom na Skenderiji ili na Čaršiji. Vizualni i olfaktivni dojam je prilično pogođen, fali još samo zvučna podloga.

A o kakvoj muzici se radi? Pa i nije baš muzika, radi se o kratkom tečaju ruskog jezika kojeg sam skinuo s neta, čisto da na kakav koristan način upotrijebim mrtvi hod na relaciji poso-kuća. Zašto baš ruski? Zato što je dovoljno sličan hrvatskom da se osnove mogu naučiti bez previše patnje. Evo, na primjer, zapamtio sam što želi reći Rus ako u nevolji viče: "Menja nužan vrač!"  Ako začujete kakvog Rusa da išće vrača, zapravo ne traži nikakvog travara, vidara, iscjelitelja, vidjelicu (vidjelicu sam pokupio od Ante Tomića:) ), nanu da gleda u kašike, skida sihire i saljeva stravu, bacača pasulja, šamana, egzorcista, saibabu, svamiđija, pančen lamu ili plemenskog duhovnog vođu, već jednostavno dobrog starog zapadnjačkom medicinom izučenog liječnika. "Nehste halteštele..", odnosno "sljedeća stanica..." prekida moj tok misli i podsjeća da ipak nisam u Sarajevu, izlazim iz autobusa na za to predviđenom mjestu, dok ledena kiša i dalje gura po svome.